Etotigana!

Sretna vam svima nova, ne akademska, ne politička, ne građanska, nego liturgijska godina. Znam, nema tu nekih već velikih previranja ni ekscesnih slavlja, jer ionako svake godine jedna godina odlazi druga dolazi! Već smo na to i navikli. Ali postoji ona jedna vrsta čudnih ljudi, koji se nazivaju kršćanima… među njima pak „najzavinutiji“ su katolici. Oni uvijek vide nešto što drugi ne vide i uvijek s tim „Nevidljivim“ kompliciraju živote sebi i drugima. Evo opet jednog primjera. Prvo nam se tobože prodaje priča da svake nedjelje tijekom Crkvene godina čitamo jedno od Evanđelja (tj. po jedan odlomak) i to valjda po (nekom/nečijem) redu. I sad bi čovjek očekivao da ćemo u novoj liturg… kako već se zove godini započeti s čitanjem od početka, ali ne! Počinjemo od kraja 13. poglavlja Markova Evanđelja, od njih 16! Ono valjda, nećemo skroz od kraja! Točnije ovaj odlomak je svojevrsni uvod u Isusovu Muku (14-15 poglavlje), ali eto mi ćemo to malo iskoristit kao uvod u Advent! Ne znam tko je tu lud!

Ili možda nije?

Naime, prva nedjelja došašća predstavlja i svojevrsni prvi korak prema otkrivanju (grč.apokalipsiss) Kristova rođenja. Ali prvi korak nekog puta jest uvijek onaj najspecifičniji, jer svaki drugi korak slijedi onaj prethodni, dok se prvim korakom moramo odmaknuti od tog nekog ishodišta, te nam on predstavlja određenu prijelomnu točku. Do sad sam bio tu/takav/s njim/s njom, a sad više nisam ☹. Sorry! Zašto onda započeti taj novi hod u 13-om poglavlju? Vjerojatno zato jer se pravi problemi ne otkrivaju na početku! Da pojasnim.

Zamislimo si nekog mladog primjerka naše ljudske vrste, jedno lijepo priprosto ljudsko mladunče. U svojoj mladolikoj dobi taj pojedinac, nadamo se, promatra svijet oko sebe tražeći malo po malo i neko svoje mjesto u njemu i naravno susreće se s mnogim ograničenjima, problemima i preprekama, koje ga potiču na učenje, rad, vježbanje, molitvu i sl. jer „nije dovoljno“ samo htjeti/moliti/nastojati.

I sad taj naš kandidati za najtitulu godine polako stasa, uči, moli, radi, osvaja nove planine i njihove vrhunce, ali istovremeno polako sve više uviđa da će u nekim stvarima biti i ostati uvijek ograničen bez obzira koliko učio, molio, radio, najeo se ili popio (da ne nabrajam daljnje pokušaje)! Nakon silnih trudova uviđa napokon da se nije puno odmakao, zapravo nije uopće, od one početne točke.

 I dalje se nalazi na prvom koraku jer i dalje ne može nadići svoju ljudskost, koja je, vidi čuda, sama po sebi, nešto ograničeno i omeđeno, kako god ju okreneš. U tom trenutku taj naš tijelom i razumom zreo čovjek, ali u duhu još vjerojatno nejače kao i prije 50-ak godina, ima dva izbora. Ili besmisao ili nada! Vidio je oduvijek tu neku svoju prepreku, ali je mislio da će ju trudom, suradnjom, iskustvom moći prijeći… ali ništa od toga, a sve je već isprobao! I tek sada ovaj naš glavni junak ima priliku zapravo za „prvi pravi“ prvi korak. Toga ne možeš biti svjestan u prvim poglavljima vlastitog životnog epa.

I sada što? Ili očaj, jer sve sam isprobao i „opet“ ništa! Ili… hmm… ili možda ipak treba otvoriti oči i bdjeti jer nisi/nisam sam u cijeloj toj priči. Jer iako sam do sad pokušavao doći do nekih nepomičnih, mrtvih planinskih vrhova, sada kad sam ih po redu sve već osvojio i više puta i u više smjerova, sada vidim da ne želim vrhunce, nego susret, susret s Drugim, stvarnim i živim, nekim drugačijim! I zato ne moram više hodati nogama, nego srcem! Ne moram više koračati, nego početi vapiti i moliti „dođi“! Pomozi! Ta noć je! Ne mogu sam! Ograničen sam, limitiran, slomljen, a možda čak i napušten.

Prvi je korak doživjeti svoja ograničenja i zahvaljujući njima zavapiti iz petnih žila: „Maranatha! Dođi Gospodine!“ Jer nije on neka nepomična planina koja tamo negdje samo „stoji“ i „čeka“ da se satreš, nego Milosrdni Otac koji ti iz daljine već hrli u susret!

I onda? Idemo zajedno